Ako.

Never I was. Never I will be.

Terorizirati neshto u javnosti i prodavati sebe samo kako bi dobio par rečenica jedno-te-istih osoba i zato živjeti?!
Ne mogu. Neću. I zbogom, ne doviđenja jer vidjeti se nikad nećemo, samo zbogom. Tiho i odušno.

I kako sam mogao porgutati uopće to što ih nema? Otvoriti Pandorinu kutiju?
Ja sam ovosvjetsko najgore biće.

Danas sam gotičar.



And never again.

Zbogom.
Zvragom.

Bio je moj najbolji sve.
I skrivao me od vlastite sjene.
Dopustio si je nestati.
Zabivši i sebe i nju u zid.



Još uvijek oslikavam njihove sijene i tragove u svakom otisku.
Ali ne mogu ih vratiti.

R.I.P. Lejla + Dean.
The Demolition Lovers.

Lebdim dok se spotičem o sjenu koju sam zapečatio.
Želim izgubiti svoj svijet kako bi nadogradio njezin.
Njihov.
Ili onako nekako.

Uspavljujem se.
Pokretima buđenja.

Seether-Take Me Away (Ana širi nacionalnu i internacionalnu ljubav prema tome bendu:))

Ispričavam se što me nije bilo.
Zgazio sam mrava i morao se ispričati cijeloj porodici.
Pa sam proputovao svijet (jer je imao rođaka u Australiji, Južnoj Africi i Rusiji).
O.k., ja sam samo razmaženi klinac kojem se ne da otvorit blog editor.
Kao što vidite.

U fragmentima eto.
I dalje ležim u travi i jebem mater onima koji grade crkvu u Travnom.

Mislim da je euforija jer.

Stavili su me na devaintART. Moja sister draga.
Sada sam službeno maneken.
Strašno.

Hir it is for ju tu lef.



I ona je kriva za maslačke ove pored.
Njih nije htjela jest pa ih je utuvila meni.
I nije bilo ovog "love" pored. To je photoshop.

Ja sam sponzoruša. Muška.

Some of us will never change.
They'll bury us alive.

Burn me down.

Samo jedan zamah naših krila može promijeniti sve.
I tuđe nešto.

U mom razredu vlada sustav hijerarhije.
Tu si, ima te.
Tu si možda, nema te.

Apsolutna regarda u kojoj se utopite. I zgazili su mi moje cigarete. Šteka još uvijek leži zdrobljena na cesti.

Otkinuli su mi glavu...
I...

Prodaješ im ono što oni žele.
Prodaješ im govna.
Po livadi hodamo bosi.
Imam prst.
Dok...

Ma bezveze.

Ponekad šokiram samog sebe u primijerivanju skrivanja.

Presidents Of USA-Lump

Zamislite da postoji jedan svijet tu među nama i on uredno odvija svoje u svom osobnom obliku, iako ga ne vidimo, ne primijećujemo ili nešto sasvim treće.
On pripada neonskom atomu petnaeste degarde imposibnih incebila.
Ili imbecila.
Nije da razlikujem.
I ne pokušavam.
Možda taj svijet zaista ima propagandni oblik, nešto kao irokeza, i stalnoparajuć cilj koji ga provodi strujom i vodom nečeg zasebnog.
A možda opako izigrava našu budućnost i možda je to neka vrsta Boga tu na Zemlji.
Kao da ovisimo o tom nekom svijetu.
Jer i božanstvo je samo jača sila.
Ne neki stari s bradom.
I ako svijet odluči, nestajemo.



Možda smo tu samo da ne budemo.

Uvjeren sam u to.
Da smo samo nacrtani čičogliše za animiranje nekog debelog stvora.
Ili skinija.
Nije bitno.
Samo smo slika i prilika karaktera kojeg nemamo.

Jesmo.



Nečija želja.
Da se razbijemo i obijemo o sijene na zidu.

Jest.

Visim na lusteru. Postat ću otac.
Maderfaking Zapruđe. :) Psihići na Rokajfestu.
Kruha i igara.
Ugara.

P.S.
Leon, mrš. :)
Ana, idem i ja na Pearl Jam. Hahaha. I skinuo sam si poster. Moj je ljepši od tvog. Ne znam kolko dođe karta. :)
Celija, ufatio sam ga. :P
Lule, napravi novi blog. I ti Celenče isto. Aj won tu kontakt ju. Ajm med. :)

Ako je zaista.

Ovo je zbirka moje poetike.

Lunjajući.

Kiša ne može oprati tuđe tragove. Čak ni nestalih.

Dok ih god čuvaš.

U srži.

Sram me.

Riskiram.

Jer je ipak da nije, a mislim da možda, u sebi, u tebi, u tragu.
Želim pomoći.

Prazan.

Pavel je na dopustu. (čitajte-> umorio je prste igrajući Bubble Scrubble i sad nemore tipkat).

Pa ovaj post pišem ja, misteriozna name007 (ukrala sam mu šifru radeći mu pozadinu, a on je nije promijenio, hehehe).

Nego...

Dobila sam pismeno dopuštenje uvesti vas u njegov svijet.

Pa eto.
Zamislite jednog Alice In Chains fanatika duge smeđe kose i ogromnih zelenih očiju (zaista ogromnih...) koji u slobodno vrijeme pije đus-colu s votkom (i pri tom ne dobije proljev. :D...) i igra Bubble Scrubble.
Pohađa jednu lijepu gimnaziju (nije sad baš ekstravagantno pitati ga koju) i živi u Sopotu, kvartu u kojem ima zaista nasumice previše livada i tkogod da ga je tamo smjestio napravio je životnu grešku jer ovaj pak samo leži u toj zelenoj travetini buljeći u oblake.

Uglavnom, sada imam zabranu dalje pričati jer ću pokupit šamarčinu njegove samozatajnosti.

On se sada utapa u vlastitoj paranoji. A ja ne znam što bih pisala na tuđem blogu.



Baloni umiru.

Slušalice pjevaju.

Prolila sam mlijeko po tasteturi.

Danas samo Red Hot Chili Peppers.

In memoriam Layne Stanley.

Nikada nisam vidio otvorenih očiju.

Samo zatvoriti vlastiti svijet.

Spuštene rolete čine čuda.

Ništa ovo ne znači.

Ponovno ležim.

Samo moja sadistička priroda.

Mazohist.

...And we're all die young...